Wednesday 22 October 2014

misticizam, realizam...



Svaki turistički vodič ili uputstvo za upoznavanje neke destinacije značajno mesto posvećuje religijskim spomenicima. Tako je pre dve godine počela i moja šetnja. Pored oduševljenja modernim, užurbanim Tokyom, posebno strahopoštovanje me hvata u blizini građevina i simbola starih nekoliko vekova.
U Japanu su kroz istoriju religijska učenja, sveštenici i organizacije bili tesno povezani sa državom, uređenjem, svakodnevicom uopšte. Dominirale su dve religije. Šinto je star koliko i japanski narod, dok je budizam u 6 veku uvežen. Važno mi je da ih upoznam i razumem jer su suštinski obojile životnu filozofiju, kulturu i navike ovog zanimljivog naroda, većina gradova i atraktivnih destinacija obiluje svetilištima koje je nedopustivo zaobići, a festivali i praznici uglavnom imaju religijsku osnovu.
U modernom danu religija nije mnogo zastupljena. To su uglavnom povremene posete svetilištima, značajni datumi, rituali i veseli festivali. Zbog određenih dopunjavanja, neretko se paralelno praktikuju obe.


Šinto, kami-no-michi (神道), put bogova, je duboko ukorenjen u narodu i tradicijii, za razliku od nama bliskih religija, nema svetih knjiga, spisa, propovedi... Ova miroljubiva filozofija je nenapadna i krajnje optimistična u veri da su ljudi suštinski dobri, a da je zlo delo posledica delovanja zlih duhova. Šinto bogovi su kami, sveti duhovi koji zauzimaju oblik stvari važnih za život vetra, kiše, drveća, sunca, plodnosti. Posle smrti ljudi postaju kami preci, koje porodica poštuje. Posebno mi je mila ideja da nema apsolutng dobra ili zla na svetu, ništa nije savršeno, pa se ritualima i pročišćenjima odbacuju zli duhovi. Molitva se praktikuje na kućnom oltaru ili u svetilištu. Šinto bogomolje su mesta gde žive kami. U delovima svetilišta kojima niko ne pristupa čuvaju se predmeti obožavanja, a ljudi dolaze da odaju počast ili da se pomole. Šinto sveštenici obično žive u objektima uz bogomomolju, brinu o njoj i izvode rituale. Mogu biti muškarci i žene, brak i porodica im nisu zabranjeni. Mnogobrojni festivali, matsuri () su najčešće vezani za neko svetilište i proslavljaju božanstvo ili neki važan događaj. Glavni element svečanosti je povorka koja pronosi mikoshi, minijaturnu kuću u kojoj je kami. Bog samo tada napušta svetilište. Bogomolje imaju svoju specifičnu arhitekturu i objekte, neguju kaligrafiju, Noh teatar, Gagaku muziku...


Torii
(鳥居)
Kapija, obično na prilazu svetilištu, ali sam ih sretala i u ulicama koje vode do bogomolje




Komainu
(狛犬)
Čuvari, dva psa ili lava, lisice sa obe strane ulaza u svetilište


Temizuya
(手水舎)
Kadica za pročićenje obično smeštena blizu ulaza. Kada se posećuje bogomolja potrebno je oprati ruke i isprati usta.









Ema
(絵馬)
Drvene tablice na kojima posetioci ispisuju svoje želje i ostavljaju ih u svetilištu.





O mikuji
(御御籤)
Predviđanje u gradaciji od velikog dobra do velikog zla. Papirić se ostavlja u hramu u želji da se poveća sreća ili umanji nepovoljan ishod ostvarenja želja.


Maidono
(舞殿)
Pozornica na kojoj se izvodi ples ili Noh predstava, mi smo se zadesili i na obredu venčanja.
Shimenawa
(標縄)
Kanap sa belim papirićima koji ograničava sveto mesto, objekat svetih svojstava ili naseljen svetim duhovima.
















Haiden
(拝殿)
Prostor za ponude, darove bogu. Zavisno od veličine svetilišta, može biti ispred ili spojen sa najvažnijim delom zvanim
Honden
(本殿)
Boravište kamija, zatvoreno za javnost, posećuje ga samo sveštenstvo.








Tokyo, grad nesrećne istorije koji je goreo dva puta skoro u potpunosti, nema mnogo starih, očuvanih bogomolja. Najčeće su to novoizgraćene kopije ili starine prenete iz drugih krajeva Japana. Međutim, već na sat vremena od Tokya nalaze se religijski spomenici stari i hiljadu godina, nezaobilazne atrakcije i važna odredišta u upoznavanju ove neobične zemlje.
Poseta šinto svetilištu ne praktikuje se ako postoji neka povreda, ako je vernik bolestan ili u žalosti. Sve su to nečista stanja. Svi važni datum i događaji u životu imaju neke svoje ceremonije i obrede. Osim sahrane. Smrt se smatra izvorom nepročićenosti, pa je ostavljena budizmu da se time bavi. Ne postoje šinto groblja.

Šinto svetilišta koja smo posetili
Tsurukaoka Hachiman-gu (鶴岡八幡宮), Kamakura
Hanazono-jinja (新宿), Tokyo
Futara-san jinja (二荒山神社), Nikko
Toshogu (東照宮), Nikko



Budizam (仏教) je u Japan došao u 6. veku. Kratko je bio u sukobu sa šintom, ali ubrzo su obe religije postale ravnopravne u tolikoj meri da danas većina religionzih Japanaca upražnjava neku njihovu mešavinu. Sloboda religije u Japanu je u primeni u pravom smislu tog termina. Budizam se sporo širio među stanovništvom jer je imao kompleksne teorije. Mnogi pravci i sekte razvijali su se kroz istoriju u skladu sa transformacijama države uz budističke manastire sa gromnim političkim uticajem. Tako je tokom vojnog uređenja dominirao Zen budizam, danas veoma popularan van Japana. Kako su se smenjivale prestonice tako su se mnogobrojni, značajni hramovi gradili po regionima Nara, Kyoto, Kamakura, ali svaka naseobina ima bar po jedan značajan budistički spomenik.
Budistički hramovi čuvaju svete predmete, a vernici ih posećuju da se mole, daruju novčiće, zapale tamjan ili mirisne štapiće za koje se veruje da imaju isceliteljsku moć. U istoriji hramovi su često bili deo manastira, a neki su to i danas. Odlikuju ih specifične strukture.

Sanmon
(三門)
Kapija



Bonsho
(梵鐘)
Zvono svojim zvukom pravi posebnu atmosferu, poziva na obrede, obaveštava o dolazećim nepogodama. Tokom Novogodišnje proslave zvoni 108 puta da isprati staru godinu i podseti na 108 iskušenja koja čovek mora da prevaziće da bi postigao nirvanu.


To
()
Pagoda, kula od 3 ili 5 spratova, najčešće čuva neki zemaljski ostatak Bude.


Glavne dvorane različite namene su važni elemnti hrama, a njov broj i veličina zavise od važnosti spomenika i budističkog pravca. U idealnom slučaju trebalo bi da ih je 7.

Hojo
(方丈)
Dvorana u kojoj je nekada stanovao glavni monah. Danas su prilagođene drugoj nameni, ova sa slike je prostor za meditaciju i Zen časove.




Butsuden
(仏殿)
Dvorana Bude
Hodo
(法堂)
Dvorana Darme




Najupečatljiviji događaj u budizmu je Obon (お盆) komemoracija precima uz posete grobovima, darove, ples. Veruje se da tim danima preci dolaze da posete svoje potomke, zato se pale svetiljke pred kućom da lakše pronađu put.
Haka
(墓)
Groblje je najčešće smešteno uz hram. Osim pomenutim Obon danima, groblje se posećuje i nekim važnim datumima, godišnjicama, u danima ravnodnevice koji su u Japanu praznik.


Budistički hramovi koje smo posetili
Kencho-ji (建長寺), Kamakura
Ootori-jinja, Tokyo
Rinnoji (輪王寺), Nikko
Taiyuinbyo (大猷院廟), Nikko


Konfučijanizam, Neokonfučijanizam je religija koja je takođe stigla sa kopna, iz Kine i Koreje. Ogroman uticaj ove filozofije na upravljanje, obrazovanje, moral danas je veoma uočljiv u japanskom društvu. Suprotno budističkom misticizmu racionalizam i humanizam ove religije govori o tome da je moguće shvatiti univerzum kroz ljudski razum, a osnovni principi su moral, lojalnost, humanost. Najzaslužnija je za razvoj nacionalnog ponosa Japanaca.

Hrišćanstvo je religija 1% Japanaca, ali je veliki broj nehrišćana koji uživaju u praznicima kao što su Božić, Dan zaljubljenih, Noć veštica, a venčanja u mnogim elemntima često nalikuju zapadnjačkim. Pravoslavna crkva je pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve, a najznačajniji hram je Nikorai-do, Hram Vasksenja Hristovog. Nestrpljiva sam da čujem službu na japanskom jeziku i sretnem kosookog popa!