Saturday 25 October 2014

okrepljujuća Kamakura



Konačno, izlet!
Vreme za vikend je sunčano, bež'mo iz Tokya.

Dok smo se bavili smeštanjem i nameštanjem u pauzama sam tragala za zanimljivostima koje mogu biti dnevni izlet iz grada. Kamakura (鎌倉) je jedno od južnih, priobalnih mesta u tom izboru, koje smo krajem septembra planirali da posetimo. Tada se održavao uzbudljiv festival, ali smo ga na žalost propustili zbog jurcanja za stanom. Vedar, jesenji dan je došao kao nagrada.

Kamakura je van Tokijskog zaliva. Putuje se do Yokohame manje od pola sata Tokyu Toyoko linijom, a onda još toliko do Kamakura stanice Yokosuka linijom. Cena je 610¥ u jednom smeru. Bar nekoliko dana je potrebno da se upoznaju sve zanimljivosti ovog grada. Naš izlet je izvidnica za buduće dolaske, a u nedostatku adekvatne garderobe za boravak u prirodi (kontejner još čekamo), okrenuli smo se hramovima spomenicima.

Mala dolina uokvirena brdima, jednom stranom otvorena prema moru bila je prestonica prve feudalne vojne uprave, Kamakura šogunata. Bio je tako efikasan da Kyoto izgubio svaku političku moć. Kamakura period, Kamakura jidai (鎌倉時代) je trajao od 12. do 14. veka i karakterišu ga ljudi jake volje, ratnici i sveštenici, definisani načelima konfučijanizma. Ubrzo su mnogi samuraji usvojili Zen budizam. Kao najviša i najimućnija klasa širili su novu religiju gradeći hramove, negujuči Zen bašte pa istorijsko nasleđe tog perioda dominira gradom. 
Kamakura nudi i šetnje brdima, mnoge šumske staze povezuju hramove ušuškame u mir i zelenilo. Samuraji su imali dobru geografsku zaštitu u ovoj dolini kao prirodna tvrđava. Da bi se povezali putevima, otvorili su Sedam prolaza, Nana kirodoshi (七切り通し) posebno osmišljeni kao uski klanci visokih strana, kroz koje samo strogo kontrolisano može da se kreće. 



Ove istorijske pozornice poseban šarm imaju u popularnim bojama jeseni, koje se očekuju krajem novembra. Radujem im se...

Od obale se pravolinijski pruža ulica ukrašena sa nekoliko torii kapija koja, prolazeći pored stanice, vodi do glavnog šinto svetilišta i sigurno jedne od najupečatljivijih istorijskih znamenitosti. Ulica se pretvara u šetalište ukrašeno sa obe strane drvoredom trešanja.



Tsurugaoka Hachimangu (鶴岡八幡宮) posvećena je Hachimanu, patronu porodice prvog šoguna i zaštitniku samuraja uopšte. Na ovom mestu je od 12.veka zahvaljujući osnivaču Kamakura šogunata.
Sunčan vikend je i u Japanu dobrodošao za proslave, pa su se oko nas pojavljivali mladenci i porodice u svečanim, tradicionalnim kimonima.









Deca su bila neodoljiva, u minijaturnim kimonima sa svim pratećim sitnicama i detaljima. Kasnije su nam objasnili da postoje posebne ceremonije za klince određenih godina i da se tim povodom oni ovog jutra okupljaju u svetilištu.



Mali samuraj...pogled nisam mogla da odvojim!







Radoznalo smo pratili deo ceremonije venčanja. Ništa nismo čuli i razumeli, ali je atmosfera bila svečana i ozbiljna. Smenjivao se govor sveštenika, ritualni ples i bubnjevi. Miko (巫女) mlada devojka, neretko ćerka sveštenika, pomaže u svetilištu i ima svoju ulogu u ceremoniji venčanja.








Maidono i Haiden su povezani širokim stepeništem. Tu se do 2010. godine nalazilo ginko stablo, starije od svetilišta. Na žalost nije preživelo zimsku oluju. Sada je panj poštovana svetinja. A mlada grančića ginka se pojavila na vrhu...



U obilju istorijskih spomenika odlučili smo se za najstariji Zen hram Kamakure...da upoznavanje krene od početka. Prošetali smo do severnog dela doline i prošli kroz kapiju Kencho-ji (建長寺) najstarijeg Zen trening hrama nastalog u 13. veku. Nekada je pored idealnog rasporeda 7 dvorana imao i sporednih 49 hramova, ali je i danas prostor koji zauzima prostran i očuvan, uz Zen baštu, manastir, dvoranu za meditaciju i zvono koje je Nacionalno blago Japana. Butsuden dvorana prethodi Hatto, najvećoj budističkoj strukturi od drveta istočnog Japana. Tu je smečten Buda koji posti, iz Pakistana.





Iza glavnog hola sa prostorom za meditaciju, nalazi se Zen bašta. Veliki otvori omogućavaju da se korisnici opuštaju u pogledu na svedeni, zeleni pejzaž.



Iznad hrama pružaju se brda, bedemi Kamakure. U njima se ugnezdio manastir ovog hrama, sakriven od posetilaca.



Jedna od planinarskih staza vodi sa tih brda do drugog Zen hrama, najpoznatijeg po svom zelenilu i okruženju ušauškanom brdima, baštom, Zen baštom sa prirodnom stenom i pećinom, šumom bambusa. Njega smo posetili. Ne tim brdskim putem, već stazom kroz četvrt kuća, vikendica, polako se šunjajući kroz dolinu koja je postajala klisura, da bi na njenom kraju, na istoku, u spokoju zelenila i cvrkutu ptica, nakon strme staze pokrivene mahovinom doživeli Zen...







Malo toga mogu da napišem...ni mi nismo razgovarali, ćutke smo upijali, osluškivali, udisali, osećali. 





Nismo mnogo vremena imali, samo smo načeli ovaj grad. Nismo ni bili svesni kakav nas melem očekuje u ovoj istorijskoj i filozofskoj riznici. Još malo sunca i mora ...i gotovo..