Friday 28 November 2014

kekkou



Dvodnevni izlet u Nikko Nacionalni park je najnovije raznobojno iskustvo koje nas je potpuno oduševilo i zarazilo dobrom energijom. Vratili smo se sa 400 fotografija i koliko god pokušavala da to nekako uredim i proberem, bezuspešno. Za početak, tematski ću podeliti ovo pisanje na posetu parku i šetnju gradom.

Nikko (日光) je grad na ulazu u Nacionalni park. U njemu se nalazi nekoliko svetilišta i hramova koja su danas deo Svetske kulturne baštine. Planinski deo parka, na većoj nadmorskoj visini, zove se Okunikko (奥日光). Ponudio nam je neke od najlepših pejzaža koje smo videli, vodopade, jezera i planinarske staze. 


Ne reci kekkou dok ne vidiš Nikko.
japanska izreka

kekkou označava veličanstvenu, nesvakidašnju lopotu


Putovali smo 140km, oko 2 sata. Tobu železnica ima All Nikko pass, koja uključuje prevoz iz Tokya, neograničen prevoz autobusima u Nikko regiji i popuste za ulaznice, Tobu hotel i banju. Koštala je 4500 yena i baš nam se isplatilo. Da bismo iskoristili divan, sunčan dan, krenuli smo veoma rano da se na Asakusa stanici ukrcamo na voz u 8h.





U gradu se nismo zadržavali, samo smo preuzeli mape i raspored autobusa, pa nastavili putovanje ka planinskom delu. Okunikko regija važi i za jedno od najatraktivnijih mesta za boje jeseni. Mi smo na žalost za to malo okasnili, uhvatili smo poslednji termin pred zimu da je posetimo. Imali smo sreće da je naš izlet podržalo i sjajno vreme, jer smo bez opreme nespremni za niske temperature i skitanje u prirodi.


Autobus iz grada vozi putem koji prati reku. Krivudajući, u jednom delu se odvajaju trake za penjanje i za silaz. Ljubazni glas u autobusu nas je opominjao da slede serpentine, da se vežemo, budemo oprezni i da uz sebe držimo lične stvari. Planirali smo da prvi dan provedemo u planinskoj regiji, prođemo jednu od nezahtevnih šetačkih staza, nekoliko prirodnih atrakcija i na kraju dana prespavamo u hotelu na jezeru. Na kraju serpentinskog uspona autobus staje za žicu kojom se odlazi do vidikovca za jedan od 3 najveća vodopada Japana. Kegon no taki (華厳の滝) je vodopad kojim se prazni jezero Chuzenjiko (中禅寺湖). Visina pada je preko 100m. Vodopad se sagledava sa vidikovca i sa platforme u njegovom podnožju, koja se nalazi nedaleko od našeg hotela. Čim smo izašli iz autobusa, osetili smo svežinu planinske klime. Sunce je bilo nedovoljno da pobedi vetar, pa smo samo virnuli na lepotu panoramskog pejzaža i nastavili naše putovanje autobusom.



Da smo samo pre mesec dana bili na ovom mestu, osim plavetnila jezera, priroda bi nas razgalila i toplim jesenjim bojama žutog i crvenog lišća po obroncima.
Jezero Chuzenji ugnezdilo se u podnožju planine Nantai. Nantai-san (男体山) sveti vulkan, visok 2500m, pre 20.000 godina svojom erupcijom promenio je postojeći pejzaž i oblikovao današnji prizor. Formiralo se jezero, vodopadi, reke. Planinska bogosluženja dugo su bila centar religije ovog kraja, još od 8. veka. Futara-san bogomolja u podnožju planine označava početak uspona na vrh vulkana. Druga se nalazi na vrhu, a najvažnije od tri Futara-san svetilišta smešteno je u gradu i zajedno sa pripadajućim atraktivnim mostom deo je Svetske kulturne baštine Nikka. Ove bogomolje su posvećene planinskim božanstvima, a Futara-san je alternativan naziv vulkana Nantai, koji je i najznačajniji. Staza ka vrhu je otvorena od 5. maja do 25. oktobra i sigurno ćemo je proći u nekoj prolećnoj poseti.
U najudaljenijem delu Okunikka nalazi se malo jezero Yunoko. Njegovo ime doslovno znači jezero tople vode, pa je glavna aktivnost ovog dela banjanje i uživanje u relaksirajućim termalnim izvorima. Iz autobusa smo izašli kod vodopada Yudaki, takođe u prevodu vodopada tople vode, koja kao ni voda jezera, uopšte nije topla. Mirno jezero se iznenada sjuri niz strminu od 70m formirajući vodopad koji je i početna tačka naše šetnje.


Obilazak sam zamislila stazom od vodopada, niz reku, kroz močvaru, pa pored jezera, tako da u sumrak stignemo do hotela. Na početku smo obavešteni o pojavi medveda i pravilima ponašanja u prirodi. A onda nas je vijugava šumska staza povela u predele maštovite i retko viđene lepote.





Šum vode i brzaka povremeno je razigravao potpunu tišinu. Drvena staza je krivudala kroz nedirnuti šumski pejzaž, blago nas spuštajući ka nižim delovima do platoa. Malo mostićem, pa stazom pratili smo reku koja je spajala dva jezera.






Na prvom račvanju, izabrali smo stazu koja nas je povela ka močvari, Senjogahara (戦場ヶ原). Ovaj plato između dva jezera nudi neobičnu prirodnjačku stazu, zanimljivu u svim godišnjim dobima. Sa proleća razigrane su krošnje stabala, da bi se vremenom rascvetavala i travnata površina, do kulminacije u jesenjim mesecima kada sve postane bakarno crveno. Nama je sada vedar, sunčan dan pomagao da zaboravimo da gazimo po zaleđenom terenu.














Kada smo se spustili, dočekalo nas je travnato prostranstvo na 1400m u podnožju planina. Tvorac naše omiljene igre Skyrim ovde je sigurno pronašao inspiraciju za svoje ambijente. Polje obojeno toplim, jesenjim tonovima trske pratila je drvena staza sa povremenim odmorištima. Nekoliko puta smo se sreli sa rekom koja nas je vodila ka drugom jezeru. Uživali smo...




Zlatno polje trske i trave uokviria su brda, a pejzažem je dominirao vulkanski masiv. Mimoilazili smo se povremeno sa drugim šetačima, koje smo prvo čuli, pa videli, jer su nosili zvončiće da prave buku za medvede. Ljubazno su nas pozdravljali, a mi smo im uz osmeh odgovarali Konnichiwa (今日は).





Ravničarski pejzaž se promenio, zemlju je pokrio nizak bambus, a stabla su postala gušća. U letnjim mesecima park je sjajan način da se izbegne vrelina i vlaga u gradu.






Pre nego nestane u vodama jezera, reka juriša niz strmi teren formirajući još jedan vodopad. Ryuzu no taki (竜頭ノ滝) je u prevodu glava zmaja, zbog načina na koji se vodotok razdvaja oko stenja i asocira na zmaja. Na dnu je plato sa kafanicom, suvenirnicom i klupama za odmor.




Ovo mesto je posebno posećeno tokom sakure (), jer je vodopad uokviren bujnim, nežnim tonovima trešnjinog cveta. Dve sedmice pre našeg dolaska bilo je nemoguće probiti se kroz gužvu zainteresovanih za posmatranje rumenih, jesenjih krošanja, koje se zovu koyo (紅葉).




Drugi deo naše putanje pratio je jezero. Moguće je planinarskom stazom od 25km obići celu obalu, koja je netaknuta, šumovita. Na 1250m klima je mnogo svežija i leti privlači pecaroše, planinare, ljubitelje prirode. Moguće je uživati u lepoti okruženja vozeći se brodovima koji krstare tokom cele godine.





Pred zalazak sunca rumeni tonovi su ukrasili pejzaž. Šteta što je dan u ovo doba godine tako kratak. Naša staza, šušakava od lišća pratila je obalu do hotela.




Na istočnom kraju jezera, nedaleko od vodopada Kegon, razvila se vašorica sa termalnim izvorima Chuzenjiko Onsen. Cela ova regija koristi toplu vulkansku vodu, pa je posebno razvijen taj tradicionalni japanski način banjanja kroz mnoge hotele, pansione i ryokan (旅館) egzotične japanske krčme.


Mi smo se smestili u Lake side hotel, koji je u svojoj ponudi imao i onsen (温泉). Topli izvori su veoma popularni u Japanu, voda je bogata raznim mineralima i praktikuju se tokom cele godine. Koriste se bazeni različitih veličina, na otvorenom ili u zatvorenom prostoru, javni ili privatni. Japanske banje odvajaju polove na bazenima i u njima se uživa potpuno bez garderobe. Porodičan ili privatan onsen se nama činio kao najbolji izbor da se upoznamo sa ovim japanskim ugođajem. U prostoru bazena postoje tuševi i pre ulaska u vodu obaveza je sprati se. Temperatura termalne vode je između 40 i 44 stepena, što je prilično bolno. Srećom, pored izvora tople, tu je i hladna, kojom je moguće malo ublažiti tu vrelinu. U kadu se ulazi postupno, a u njoj sedi ili leži sa što manje pokreta. Nakon nekoliko minuta natapanja, ponovo sledi tuširanje. Ovog puta sedeći na stoličicama koje, kao i kupke, obezbeđuje onsen. Važno je obratiti pažnju da sapunica i prljava voda ne dospeju u kadu. Nakon toga sledi dugo opuštanje u toploj vodi. Kliznim, staklenim vratima omogućen nam je pogled na okolnu prirodu, ali i izvor osvežavajućeg vazduha. Termini za privatno banjanje ogranićeni su na 50min...ko izdrži. Po izlasku ne bi trebalo da se spira mineralna voda.






Nakon uzbudljivog dana i prijatne večere nama promrzlim je iskustvo onsena bilo više od nezaboravnog, opuštajučeg ugođaja. Sad znamo da svaki boravak u prirodi i otkrivanje lepota ove zemlje možemo da ukrasimo isceljujućim krčkanjem.
Kada smo otkrili automate sa pivom na svakom spratu hotela, mogli smo mirno da sređujemo utiske i da se pripremimo za drugi deo gradskih atrakcija Nikka.