Tuesday 28 April 2015

slapovi i viseći mostovi



Kad smo prvi put kupili JR Kanto Pass, pažljivo sam analizirala šta je sve obuhvaćeno tom propusnicom i šta je uopšte Kanto region. Zahvaljujući Tokyu i Yokohami, ova velika ravnica Japana je najgušće naseljena. Potrebno je mnogo vožnje da se izađe iz urbanih pejzaža. Na zapad, dolazi se do tokijskih izletišta, planina Takao i Mitake, a dalje i do visokih vulkana i planina sledeće regije. Na jug smo zalazili u Hakone i banjsko uživanje u blizini grada. Severno, istorija Nikka i lepi pejzaži njegovih brda ostavili su nas sa šarenilom jesenjih boja u očima. U sklopu Nacionalnog parka Nikko, sasvim na severnoj granici Kanto regiona, smešten je zanimljiv kutak NasuShiobara. Njega smo upoznali proteklog vikenda.



Ništa posebno nisam pronašla o tim mestima, što bi ih svrstalo u neke atrakcije. Lepa priroda, puno šetnje i planinarenja, naravno vulkani i topli izvori. A pogodnosti ove propusnice, jedne od retkih koja je dostupna rezidentima, vredi da se potpuno potroše. Nasu i Shiobara su dva banjska mesta, smeštena oko vulkana Nasudake. Južna padina je šumovita i tu je smeštena Shiobara, veoma razvijeno onsen mesto. Nasu je na padinama vulkana, na većoj visini, a glavne aktivnosti su vezane za boravak u prirodi i mnogobrojne planinarske staze. Malo više od sat se putuje shinkansenom iz Tokya. Iz grada se dalje pružaju dva puta ka ovim mestima, a duž njih su raspoređene razne prirodne atrakcije, izvori, vodopadi. Preporučeno je rentirati auto za ove obilaske, zbog bolje fleksibilnosti. Autobusi idu tek jednom na sat. Ipak, auto nije dobra opcija za planinarenje, jer početak i cilj nisu na istom mestu. Dilemu oko automobila rešilo je razočaravajuće saznanje da naša međunarodna dozvola ne važi u Japanu. Moraće ponovo da se polaže...
Kada smo izašli iz voza, dokopali smo se neke mape i ukrcali na autobus za Shiobara regiju. Onsen mesto je smešteno u najudaljenijem delu, dok se prilaznim putem na svaki kilometar, smenjuje po neki lep vidik, vodopad, staze. Ideja je bila da se šetamo uz brdo, po potrebi hvatamo autobus i pred mrak stignemo do banje, u kojoj smo rezervisali smeštaj. Autobus, na kraju, uopšte nismo koristili, sve smo prepešačili, a ja sam popela stepenika za ceo život. Radovala sam se ovom prolećnom izletu. U gradu, zelenilo je već uveliko budno, ali nismo išli van grada da se razgalimo svežim pejzažima, šarenim krošnjama i prolećnom cveću.




Uživanje u zelenilu započeli smo obilaskom najpoznatijeg mosta ovog kraja. Oko njega, na svakom ćošku šareni se pink mahovina. To su drečavi sitni cvetići na malim bokorima mahovine, neverovatno veseli i živopisni. Svežija klima planine odložila je cvetanje trešnje pa smo viđali i mnogo roze krošanja. Padine obrasle šumom i raznim rastinjem šarenele su se u svim tonovima taze zelene, sitnih cvetića bele, roze, žute. Sjajno sunčano vreme podržalo je divan vikend u prirodi.



Shiobara branom je pregrađena reka i formirano malo veštačko jezero. Njegove obale premošćuje Momijidani, najduži i najveći viseći most ovog dela. Enigma je zašto su ovi mostovi tako zastupljeni. Obično povezuju samo neke planinarske staze...



Još jedan most u daljini...


I još jedan odmah sa druge strane brane.




Odavde kreću i šumske staze koje, prateći reku, zanimljivim kanjonom, nastavljaju ka banji. Udaljenost nije tako velika, prolazi se nekih desetak kilometara. Ali su staze raspoređene ne po izohipsi brda, nego stepenice ili strmi put na vrh brda, pa onda silaz do reke. Sreća je da smo uvek bili nagrađeni nekim lepim izletištem za odmor, novim mostom ili malim vodopadom.





Ubrzo, viseći most!


Planinarske staze su ovde uvek veoma lepo uređene, jasno obeležene, najčešće samo na japanskom. Postoje i mnoge mape koje olakšavaju snalaženje, mada su opet veoma retko prilagođene strancima. Kad sretnemo Japance, uvek nas sa osmehom pozdrvljaju Kon'nichiwa! Kao i svi narodi ovih krajeva, temeljno su opremljeni. Samo i isključivo planinarska odeća i obuća, bez improvizacija, rančevi, voda, lampe i šerpice, zvonce za medvede i ko zna kakva pomagala u torbama.







Sa jedne strane, priroda je u Japanu raznovrsna i lepa, toliko prilika i novih ambijenata. Sa druge, ljudi prirodu vole, u njoj uživaju, pa su i svaki prostor uredili, obogatili i napravili mestom vangradskog spokoja i relaksirajućih aktivnosti. Tako su nas strme putanje dovele do pogleda na vodopad Mikaeri no Taki. Hvala im, pa su nam uredili ovakve lepote!



Na šumskim stazama sam oduševljeno uzvikavala Azaleja! Tu biljku sam pre par dana otkrila u jednom parku u gradu, a onda i uz ogradu na Meguro reci. Cele sime sam mislila da je samo obična živa ograda, dok nije ucvetala. Prelepi, bujni cvetovi ovog žbuna variraju u ljubičastim, ciklama, crvenim, narandžastim tonovima. Zaljubila sam se u novu drugaricu. Da li je moguće pa u Shiobari ona raste divlje? Ili je i to dovitljivo uređenje? Svakako je divan prizor sretati ove raznobojne žbunove u šetnji šumom. I odličan povod za zastajanje da se dokopam vazduha nakon bezbrojnih stepenika...



Naše planinarenje nekoliko puta je menjalo obalu reke. Šume, proplanci, pa neki viseći most, vodopad. Na drugoj strani, pogled iz novog ugla, malo stepenika, još jedna brana i prelaz. 





Kako smo se približavali banjskoj regiji, tako se i vodeni tok menjao. Na početku je planinski potok skakao u slapovima ili pravio mala, modra jezerca na ravnim platoima. Da nas očekuje neki zanimljiv vodopad, obaveštavao nas je huk vode, dok smo se pentrali i silazili kroz šumu. Postepeno, reka je postajala šira, mirnija, a nove aktivnosti u prirodi su se proširile i na njene stenovite obale. Pecaroši, penjači, kanui...Život u prirodi.




Pred Shiobara onsenom svratili smo u divno kamp naselje. Pokupili vodu, malo odmorili i divili se urednom, zelenom selu. Sve je tu i prostor za kamp kućice, za šatore i automobile, zatim prave drvene kuće i prikolice upakovane u drvene obloge, kupatila, kuhinje, perionice, onsen za mučkarce, za žene. Prolećni dani doveli su porodice za malo uživanja van grada uz roštilj i sport.




Mali javni bazeni za krčkanje u vreloj vodi najavili su centar banje. Sretali smo zanimljive korisnike, a u sumrak i sebe počastili relaksacijom umornih stopala.




U toplim tonovima zalazećeg sunca, stigli smo i do dela banje u kom smo prenoćili. Naravno još jedan viseći most i vesele mahovine.






Ovo je prvi put da smo rezervisali smeštaj u tradicionalnoj krčmi ryokan. Pored karakteristično uređenog kutka, uživali smo u toploj vodi i čuvenom japanskom gostoprimstvu. U neobičnom separeu poslužena nam je raznovrsna večera, gazdarica koja uporno, na japanskom, pokušava da nam objasni šta su jela, sastojci. Dok smo se mi prejedali, ljubazne sobarice su nam sredile futone za spavanje. Pod prozorom je hučala reka.


I samo su dodavali na sto...





A ujutru i neobičan doručak.






Sledećeg dana, nije sve išlo glatko. Malo smo bili lenji da proverimo polazak autobusa, pa je naravno otišao tri minuta pre nas. Nesreća prelaska u Nasu regiju je što moramo da se vratimo sasvim do železničke stanice, da bi se prebacili na drugi autobus koji vodi do vulkana. Taj auto nam je sada baš falio..Prošetali smo po banji, i posetili još jedan neobičan spa za stopala. Za dobar početak dana. Ideja je prošetati plitkim bazenom, koji po dnu ima različite neravnine za akupresuru stopala, a temperatura vode raste od 38 do 42 stepena. Onda se sedi na klupama, dok noge ne postanu ko paprika.


Čitav sat smo putovali do stanice, a onda se sasvim deprimirali kada je drugi autobus otišao pre 7 minuta. Da li je moguće da termini ova dva pravca nisu ni malo usaglašeni?
To čekanje i nije bilo toliko strašno, koliko potpuna promena planova. Zamislili smo da se ovdezemo do podnožja vulkana, odatle popenjemo do kratera, zatim šetamo nizbrdo, pa i kroz Nasu banju, planinarskim stazama i raznim zanimljivim lepotama. Retki autobusi koji bi nas vratili na vreme za shinkansen, nisu ostavili između dovoljno vremena za sve. Promena plana je izbacila penjanje na vulkan. Ipak, i njegova neposredna blizina donela je neobične fenomene. Kamen ubica je velika stena, okružena smrtonosnim gasovima i isparenjima. Smešten je u maloj dolini ispunjenoj groznim mirisom na sumpor i šetačkim stazama. Tu su i brojne statue Jiso bogovoa, kao i banjsko svetilište.






Tu sam primetila koliko je vegetacija u zakašnjenju u odnosu na jug vulkanske regije i banju Shiobara. Tek da se proleće moglo naslutiti.










A tada sam shvatila i da, moja nova omiljena biljka azaleja, ovde nije ni listala, a ne cvetala. Jedna od glavnih atrakcija na šetačkim stazama ovog kraja je i polje azaleja. Ništa od moje zamisli da jedan sat uživam u koracima među brojnim, drečavim žbunovima. Kako je Laki već prokomentarisao Za vulkan smo zakasnili, za azaleje poranili - tajming nam je odličan! Šetali smo radi šetnje, po lepom danu to je dovoljno. A cvetove azaleja smo fotošopovali u mislima. Što i čitaocu preporučujem.







Jedna pozajmljena fotografija, za ilustraciju

Pa, možda za mesec dana dođemo da se popenjemo na vulkan Nasudake i da uživamo u raznobojnom parku azaleja. Za kraj dana smo još malo brčkali noge. One su bile najvrednije ovog vikenda.