Thursday 23 July 2015

praznične šetnje - mnogo Nare



Vodiči o Japanu govore da je Nara jedno od mesta koje turisti nikako ne bi trebalo da zaobiđu. Što se mene tiče, u redu je da je kratko obiđu, ako im je već uz put...
Istorijski, Nara (奈良) je važna kao prva trajna prestonica Japana od 710. - 794. godine i taj period se naziva Nara Jidai (奈良時代).  Značajan je zbog širenja i drmatičnog uspona budizma, koji je u jednom trenutku bio toliko moćan i uticajan u vlasti, da je prestonica izmeštena iz Nare. Za to vreme izgrađeni su brojni značajni i megalomanski religiozni objekti, danas najveće atrakcije ovog grada. Hramovi, park i jeleni...mnogo hramova, mnogo parka i obilje jelena.



Do Nare se jednostavno stiže, bilo iz Osake ili Kyota. Često se i obilazi kao dnevni izlet iz ovih gradova. Naše putovanje vozom, pokrio je Kansai Thru Pass. Pred Osakom smo preuzeli stvari iz ormarića koje smo ostavili pred odlazak na Koya san, a onda prešli na liniju ka Nari. Nesumnjivo je na naš opšti utisak mnogo uticao trapav početak. Bili smo prilično gladni kada smo stigli, pa smo na Trip Advisor pronašli kafanicu sjajnih ocena koja priprema ''najbolju tunu'' i nudi ''kompletno japansko iskustvo''. Odlični komentari korisnika i nismo se mnogo dvoumili. Iako su azijski higijenski standardi malo drugačiji od onoga na šta smo navikli, u Japanu nismo imali većih problema. Pred malim lokalnim ćumezom, dočekao nas je čudan miris. Na bilo kom drugom mestu na planeti, ne bismo ni zastali. Japan je ulivao poverenje, hrabro smo zakoračili. Stolovi su bili zauzeti, pa smo dobili mesta za šankom, sa pogledom na pripremu hrane. I to je bila nesrećna okolnost. Nikada prljaviju kuhinju nisam videla. Muž i žena vredno i bahato su spremali naše porudžbine, dok je sve oko njih prskalo, lepilo, a naslage masnoće i gareži na sudovima bile su višegodišnje. Opet smo se obodrili, posebno znajući da neka od najčuvenijih tokijskih mesta kao svoj kvalitet ističu vatru koja se ne gasi decenijama (ni šerpa se ne pere...). U želucu je već postojao grč, kada smo dobili obrok, doduše istinski sjajan i ukusan. Prestala sam da gledam u kuhinju, prebacila misli na arome, sve dok se nisam zaledila. Šankom se šetala bubašvaba. U redu, ide svojim putem, pokučala sam da izignorišem, objasnim, umirim se štagod...ali kada je krenula da prilazi tanjiru, tu je bio moj kraj. Ostala je najveća tuga što ničim nismo pokazali koliko smo ogorčeni, nego smo se narednih nekoliko sati u sebi svađali i sa gazdom i sa Trip Advisor i sa zadovoljnim korisnicima. I dalje mi nije jasno -Zar je moguće da smo mi toliko drugačiji? Nek sam zahtevna i razmažena, ali u ovom slučaju to smatram svojom vrlinom.
Da iskalimo svoju muku, navalili smo na obilazak ogromnog parka, u kome su i smešteni glavni simboli grada....hramovi i jeleni.




Glavna zelena površina jeste neverovatno prostrana, prava oaza. Tu su šume i brdovite staze, pa klasični uredni travnjaci, vodene površine i mnoštvo potpuno pitomih jelena. Oni su nezaobilazni na svakoj fotografiji grada, uglavnom umiljati i druželjubivi. Na svakom ćošku prodaju se krekeri kojima ih turisti mame, a nije isključeno i da ih sami otmu. Prenoćičte smo rezervisali na istočnom obodu parka, na vrhu brega sa panoramom Nare, pa smo na tom putu odabrali obilazak nekoliko vrednih zanimljivosti.
Slavna shinto bogomolja Kasuga Taisha (春日大社) datira koliko i prestonica. Posvećena je božanstvu patronu grada, ali i zaštiti nekada najmoćnijeg Fujiwara klana. Dugom stazom kroz šumu, prolazi se kroz nekoliko tori kapija, do upečatljivog kompleksa karakteristične crvene boje.






Obilazak unutrašnjosti kompleksa se plaća. Primetno je skoro renoviranje, jer su crvene, drvene kontrukcije blistave. Dekorativno obeležje su bronzane lanterne kojih ima na hiljade.






Nastavili smo šumskom stazom u društvu jelena i došli do velikog travnatog brega Wakakusa Yama koji je centar zbivanja u festivalu vatre. Krajem januara tradicionalno se spaljuje trava na celom brdu, ogroman plameni spektakl, sve praćeno vatrometom i drugim zabavnim sadržajima. Tu je bio i naš smeštaj.


Predveče smo nastavili šetnju parkom. Prošli smo centralnom stazom i urednim travnjakom, bilo je drastično manje posetilaca, a jeleni su uglavnom odmarali. Obišli smo i jezerce divnog odraza, sa odmorištem kao kućica za čaj, spustili se do stare četvrti, posmatrali zalazak sunca u rumenim tonovima i po mraku se zatekli kod hrama Kofukuji (興福寺). Veliki porodičan hram klana Fujiwara takođe je osnovan kada i prestonica. Sastojao se od preko 150 građevina u vreme njihove najveće moći. Trenutno se renovira, ali je dostupna jedna od najviših pagoda Japana i zanimljiva osmougaona dvorana, atraktivna pod noćnim osvetljenjem.




Osmougaona dvorana



Jutarnju kafu smo popili pod travnatim brdom u društvu zbunjenih, sanjivih jelena. Pogled na panoramu grada budio je mnogo vedrija osećanja od jučerašnjih, malo smo prespavali bes oko nesrećnog ručka.



Ponovo smo se otisnuli niz park, ostala je još severna padina. Nakon nekoliko upečatljivih drvenih građevina, kojima ni ime ne znam, došli smo do simbola Nare. Impozantni veliki istočni hram u prevodu, Todaiji (東大寺) sigurno je jedan on najčuvenijih u Japanu i istorijski najznačajniji. Izgrađen je kao vrhovni hram cele provincije i ubrzo postao tako moćan i uticajan da je prestonica izmeštena, čime je okončan Nara period. Glavna dvorana, Dvorana Bude, Daibutsuden, danas je najveća drvena građevina na svetu. A posle rekontrukcije u 17. veku za trećinu je manja od originalne. U njoj je jedna od najvećih bronzanih predstava Bude.



Velika dvorana Bude





Kako je rasla temperatura, tako je padala koncentracija i zainteresovanost za hramove, parkove i jelene... Malo meditacije i tišine pronašli smo u divnim japanskim vrtovima, urednim, maštovitim, sa bujnim, raskošnim azalejama. Okrepljujuće razglednice.








Pozdrav ulicama Nare...