Thursday 6 August 2015

Japanski Alpi za početnike



Leto Tokyu donosi vrelinu, vlagu, česte i dosadne kiše, ali i idealne prilike za put u Japanske Alpe, sjajno mesto za osveženje i uživanje u prirodi. Veliki masiv vulkanskog porekla na istoku zemlje zapravo se zove Chubu Sangaku Kokuritsu Koen (中部山岳国立公園) Centralni planinski nacionalni park. Obiluje vrhovima preko 3000m, neverovatnim panoramama, prirodnim lepotama, ledničkim jezerima, potocima, vodopadima i najrazličitijim planinarskim i ozbiljnim alpinističkim turama. Sezona je rezervisana za letnje mesece i ranu jesen, mada i tada po uvalama stoje krpice snega. Nakon gorućeg asfalta i vlage koja lepi pluća, svežina šume, noći udobnog sna uz svu bajkovitost planinskog pejzaža...okrepljujuće.



Nismo imali vremena za neku pažljivu organizaciju. Ogroman prostor Alpa se deli na južni i severni deo, što se nameće pristupnim gradovima koji su centri prevoza. Južna oblast je vezana za grad Matsumoto u kom smo se zatekli ove zime, nakon skijanja u Naganu. Idealna je za letnje mesece, jer raspon od 1500m do 3000m nudi rashlađenje i obilje planinskih aktivnosti. Još davno, izučavajući Japan, naišla sam na fotografiju doline reke Azusa, jedne u nizu među ovim alpskim vrhovima. Plato od 15ak kilometara dužine prati tirkiznu reku, nastalu topljenjem snega i raznim vulkanskim vodama. Prizor je ostavljao bez daha! Znala sam da je to nešto što ne smemo propustiti i nestrpljivo čekala trenutak.
Kasno upuštanje u planiranje je podrazumevalo da je većina smeštaja bila zauzeta, pa su nam propali planovi da se stacioniramo u oblasti Kamikochi (上高地), kako se inače zove taj celokupan plato. Na raspolaganju smo imali zanimljiv koncept prenoćišta, sličan planinarskom domu i neke ekstremno skupe onsen aranžmane. Paaa...jednom moramo iskusiti i japansko kolektivno spavanje. I ispalo je sjajno. Jer sve što smo unapred zamišljali, kako je organizovana oblast, šta će nam biti dnevne aktivnosti, prilično se izmenilo. A zahvaljujući slučaju, smestili smo se u najstarijem Hirayu onsen mestu koje je i čvorište prevoza ovog kraja, pa su nam lagano bile dostupne sve atrakcije i sadržaji. Već smo znali da je autobus najpovoljnija opcija putovanja do grada Matsumoto, ali je ispalo odlično da postoji i direktna linija do samog banjskom mesta. Malo smo poranili i do podneva već stigli u smeštaj. Maleni grad, u izmaglici od skore kiše, obilovao je vulkanskom vodom koja je izbijala na svakom koraku, uz nezaobilazan miris kuvanih jaja.
Dočekala nas je Japanka koja ni reč engleskog nije govorila, ali je brbljivo pokušavala da nam objasni sadržaje, organizaciju i sve što nas očekuje. Preko puta glavnog objekta, u kom se poslužuju obroci i u kom su smešteni bazeni za brčkanje u mineralnim vodama, nalazi se mala kućica u formi planinarskog doma. Ušuškani kućer, miris kedra, drveni enterijer i uski prozorčići. U prizemlju zajednički prostor kuhinje, dnevne sobe sa stolom za stoni tenis i WC, a na spratu tatami prostirke i spremni futoni za desetak osoba. Sve je obećavalo. Zabava može da počne...




Užurbano smo ostavili stvari u želji da iskoristimo ostatak dana. Planove nam je poremetio tajfun, koji je tih dana divljao morem ka Kini i vać zahvatio neke delove Japana, praveći ozbiljne probleme. Putanja ga je navela da baš nama remeti sunčane dane, ali se činilo da neće još dugo donositi vetar i kišu.
Za ovo putovanje namestili smo proooduženi vikend, stigli smo u petak, a ponedeljak je bio praznik, Dan okeana. Početni plan smo prilagođavali vremenu, pa umesto podnevnog planinarskog uspona na vrh planine Norikura (乗鞍岳),  koji je bio ušuškan u guste oblake,  dolina reke se činila kao izvodljiva opcija. Čak i po maglovitom, bezbojnom danu, dolina reke Asuza, pravi je ugođaj, inspirativna, obiluje šetnjama i pejzažima za slikovnicu. Kratka vožnja autobusom je jedini prilaz u dolinu, jer su mudri Japanci zabranili ulaz privatnim vozilima. Sa parkinga kreću staze za šetnju na obe obale, a povremeno se pojave i viseći mostovi, kamp platoi i nekoliko hotela i restorana. Zakoračili smo uzvodno, uz obećavajući žubor tirkizne vode.


Iz ove doline kreće i desetak staza za okolne vrhove. To su veoma ozbiljni usponi, dugi, naporni, jer su gotovo kao stepenice koje savladavaju 1500m visinske razlike. Pred vrh, kad ponestane šume, kamenjar je i tehnički zahtevan, pa se ne preporučuje običnim šetačima... Ipak, ova kružna putanja obalama na platou Kamikochi (上高地), primerena je svima. Potrebno je 4-5 sati da se obiđe, ali je moguće nastaviti uzvodno od Myojin mosta, sve do izvora. Mi smo samo vodili računa da je u 17h poslednji autobus koji odvozi iz doline.



Iako smo na 1500m visine, okruženi šumom, vodom, oblacima, sa ostacima snega po padinama, temperatura je veoma prijatna, oko 20 stepeni. U trenutku kada smo mi šetali, nije bilo mnogo ljudi (japansko vreme ručka?), ali sam znala da su svi hoteli i planinske kuće popunjeni. Dan pred polazak otkrila sam zanimljivu opciju za prenoćište - šator. Osim slobodnih mesta za postavljanje šatora u kampovima, postoji i opcija da se prenoći u njohovim, trajno postavljenim šatorima. Mi ovde imamo vreće i prateću opremu, pa ta opcija zvuči sjajno, posebno kad smo u šumi i uživo osmotrili kako to izgleda .








Sat, dva smo jednostavno koračali i upijali. Oko nas su se smenjivali divni, prirodni ambijenti, voda, bare, cveće i stalne opomene da se obrati pažnja na medvede...nosite zvonce! Nakon Myojin mosta, staza je nastavila samo jednom obalom, uglavnom uz reku.


Pratili smo je dok nije došao poslednji trenutak da se vratimo da ne zakasnimo za bus. Istim putem, pa na viseći most, i onda druga obala. Sličan ambijent, ali malo drugačije uređen. Prvo susret sa malom, planinskom bogomoljom.




- Šta to šuška u žbunju? Da nije pas?
- Gde si videla psa u japanu!
- Možda čovek nešto skuplja...
- Medved?
...
- Majmun!


Gotovo domaća životinja. Promuvao se oko prilaza, osmotrio kafanu i baštu u nadi da će se dokopati nekog obroka i šmugnuo dalje. Osim nas, niko nije obraćao posebnu pažnju.
Staza na ovoj obali je uglavnom drvena, izdignuta nad rastinjem niskog bambusa, koje je najčešći žbun u japanskim šumama. Visoka stabla su ili četinari ili karakteristične japanske breze i bukve. Sveukupno, visinska linija zelenila je mnogo pomerenija u odnosu na naše krajeve. I sve je tako bogato i bujno, gusto, gotovo tropski.





Deo Kamikochi doline južno od autobuskog stajališta morali smo da ostavimo za sledeći put. U Hirayu onsen vratili smo se taman da uhvatimo poslednju radeću kafanu i nešto pojedemo. Već smo uvežbali japanski običaj da se oko 18h večera i nakon toga retko koja kafana ili prodavnica radi. Pribavili smo i sjajno japansko pivo, a onda noge raskuvavali u vreloj vulkanskoj vodi.


Za kompletan ugođaj usledilo je još jedno iznenađenje. Naš smeštaj je organizovan tako da su tuševi i kade sa mineralnom vodom smeštene u glavnom objektu. Već prilično pospana, poslala sam Lakija da izvidi situaciju, računajući da je sve uobičajeno podeljeno na muške i ženske onsene. Ubrzo se vratio...
- Hej tamo su tri onsena, sva tri privatna...
A jedan je na otvorenom!
- Letim!
Kakvo uživanje, kakvo iznenađenje. Sitna kiša je počela da pada, duvao je topao vetar, donoseći promenu vremena, a mi smo se krčkali uz magloviti, vešernji pogled na vrhove Alpa.