Wednesday 18 November 2015

pasji život



Šetamo ulicom ili prodavnicom, mimoilazimo se sa dečijim kolicima. Radoznalo zavirujemo da vidimo milu, kosooku bebu. Veselo nam pozdrav uzvraća čupava njuškica.
Često se napominje da u Japanu ima više pasa nego dece...

Mnogi mladi parovi radije biraju ljubimce nego roditeljstvo. Samci naročito. Zašto? Svako ima svoje razloge. Karijera, novac, prioritet ličnih ugođaja.
Psima se svakako poklanja podjednaka pažnja kao i deci. Osim ubičejin razloga kao što su ljubav prema psima, obogaćivanje života i emocija, zabava, oni su i moda, detalj, način da se pokaže stil. A milioni pasa otvaraju neverovatne poslovne prilike u izrazito konzumetskom društvu.





U pojedinim delovima grada lakše je pronaći garderobu i hranu za pse, nego za decu. Šareni butici prodaju odela i obuću za šetnju, za kuću, spavanje. Kape i naočare. Tu su i kolica za ljubimce, mnogi ne vole da šetaju. Svaka sezona donosi male četvoronožne Deda Mrazove, kostime za Noć veštica, plažne kombinacije. Slavni brendovi D&G, Chanel, Prada nude svoje kolekcije za ljubimce. Naravno, postoji i kimono za pse!



Uz modu, ide i adekvatna nega. Frizure, pedikir..hm, manikir? yoga, masaže. Spa centri za ljubimce, uz kupke, tretmane blatom, negu uljima. Fitnes programi za postizanje željene težine i sportske aktivnosti. Japanci troše silne novce za negu i ugađanje svojim mezimcima. Pravilna ishrana, organski proizvodi, adekvatna dijeta. Kod ljubimaca koji stare, posebna pažnja se posvećuje lečenju, nezi, medicinskim tretmanima, postoji čak i akupunktura za pse.
Poseban ugođaj su restorani za pse. U njima se brižljivo pripremaju najrazličitiji obroci, zanimljivo dekorisani, posluženi u hranilicama. Takođe, postoji i hrana za poneti za pse, dobro izbalansiran celodnevni meni i, već nekako očekivani, restorani u kojima se dobijaju obroci za ljude, ali i za životinje. Postoje i kafići u kojima se, uz piće, dobije i pas za druženje...




U šetnji, psi su veoma pristojni, i uvek pod kontrolom vlasnika. On za njima sakuplja, čisti i spira, po potrebi. To i nije veliki problem, jer postoji mnogo proizvoda koji olakšavaju, čak i pelene za životinje. U parkovima, psi su vezani, ne istrčavaju se, ali zato postoje posebni, ograđeni delovi u kojima su psi slobodni. Najčešće su razvrstani po veličini. Tu se najbolje uočava sveprisutnost malih pasa. Njih najčešće viđmo na ulici, a u ovom ograđenom prostoru, naspram krcatog za male pse, samo je bio jedan veliki pas. Tužno je trčao uz ogradu, tražeći društvo sa one strane.






Parkovi za pse nude obostranu korist. Život u metropoli je obično na distanci, posebno kod stidljivih Japanaca. Zato je pas sjajan način da se upoznaju drugi vlasnici i lak način za započinjanje komunikacije. Neretko vlasnici imaju vizit karte sa likom svog ljubimca kojima se predstavljaju drugim posetiocima. Simpatičan pas je odličan način i da se upoznaju partneri. Zato, biznis cveta onima koji se bave rentiranjem pasa na sat ili dan. To je i prilika onima koji vole životinje, a nisu u prilici da ih poseduju, da bar na kratko zadovolje svoje emocije.

Mali psi, pudle, čivave, maltezeri, iako omiljeni, ni jedan nije japanska rasa. Ponekad viđamo i domaće, upadljivo drugačije, disciplinovane, jedinstvene, dostojanstvene. Njih gazde najčešće tretiraju kao..pse. Bez suknjica i naočara. Prepoznatljivog izleda, od najvećeg Akita Inu do malenog, riđeg Shiba Inu, sličnog lisici.
Na japanskom pas se kaže Inu ().  Ako se zanemare boje i veličina, sve japanske rase su veoma slične, milog izgleda, kratke, guste dlake, malih, uspravnih ušiju, repa povijenog ka leđima. Imena su vezana uglavnom za poreklo psa, regiju iz koje potiče.

Hokkaido Inu (北海道犬), pas sa severnog ostrva, naziva se još i Ainu. Taj naziv je po prvim naseljenicima Japana, koje su današnji stanovnici potisnuli na sever. Ainu narod je živeo u veoma surovim, ledenim uslovima. Posvećeni lovci, uvek su imali pse, koji su sa njima putovali, živeli, lovili i umirali. Pas je bio odličan u hvatanju lososa tokom migracija, ali i u lovu na medvede. Izdržljiv, brz, snažan i lojalan, izrazito hrabar. Ipak, on je divlji pas, veoma nezavisan. Ignoriše naredbe, ako ima šta zanimljivije da radi. Grize trenera. Ako ne dobije dovoljno fizičke aktivnosti beži od kuće da se zabavi. Zanimljivo je da zavija kao vuk kada se obraduje svom vlasniku.


Akita Inu (秋田犬) je, verovatno, najprepoznatljivija japanska rasa. Potiče iz severnog dela, grada Akita. U njemu su bile popularne borbe pasa, pa je rasa za to i razvijana. Druga regija za borbe je južno, zove se Tosa i tamo je nastao Tosa Inu. Vremenom je Akita izgubila dominaciju u borbama, ali se odlično pokazala u lovu na jelene, divlje svinje, čak i medvede. Zahvaljujući mekim ustima korišćen je i za lov na vodene ptice. Zbog nekontrolisanog ukrštanja, posebno sa zapadnim rasama, Akita je gubila na svojoj čistoći. U programu zaštite koji je pokrenula vlada, rasa je oporavnjena, ali je mnogo puta bila pred istrebljenjem.
Drugi svetski rat je preživelo samo desetak pasa. Mnogi su ubijani za hranu ili zbog krzna. Nemački ovčari su bili jedini dozvoljeni vojni psi. Sa njima se nekontrolisano ukršatala Akita, što je dovelo do varijacije na ovčarski izgled, i danas veoma popularan.
Japanska Akita nije isto što i američka. Imaju isto poreklo, ali različite karakteristike i izgled, američka je naknadno odvojena i priznata. Kod japanskih pasa nisu dozvoljene crne maske, višak kože ili težine. U boji priznaju se varijacije crvene, bele i braonkaste. Zanimljivo je da ovi psi imaju urođenu sklonost za autoimuni smanjen rad štitne žlezde.
Akite su inteligentni psi, ne laju mnogo, jer su stvarani da budu tihi lovci. Čisti su, lojalni, dobri čuvari. Ne reaguju impulsivno, već procenjuju situaciju. U Japanu, majke neretko ostavljaju decu da ih Akite čuvaju. To je najveća japanska rasa pasa. Smatra se simbolom sreće.
Najpoznatija Akita na svetu je Hachiko (ハチ公) legendarno veran pas. On je svakodnevno pratio svog gospodara, kada odlazi na posao, do Shibuya stanice. Tu ga je i sačekivao uveče. Jednog dana, gazda je otišao na posao, ali se razboleo i umro. Nije se pojavio na stanici. Pas je više od devet godina uporno čekao svog gospodara, na uobičajenom mestu. U prvo vreme, prolaznici nisu bili oduševljeni njegovim prisustvom, ali se vremenom priča o vernosti proširila, pa su hranom, vodom i brigom ljudi pomagali Hachiku da dočeka svog prijatelja. Na ovoj prometnoj stanici, vernom Hachiku je podignut spomenik.



Kishu Inu (紀州犬) je stvaran za lovca na divlje svinje u planinskim predelima Kishu regije. Veoma je sličan Hokkaido Inu. Najčešće je u beloj boji, veoma popularan kao ljubimac, porodičan pas. Tih i čist, poslušan. Zanimljivo je da se, tokom lova, penje na drvo da osmotri plen.



Kai Inu (甲斐犬) je neumorni lovac. Takođe iz planinskih krajeva istoimenog Kai regiona. Smatra se za previše oštrog za kućnog ljubimca, ali jednako ostalim japanskima rasama, lojalan je i veran. Nekada je njegovo ime sadržalo i reč tigrast, što je vezano za boju njegovog krzna. Zanimljivo je da, iako potiče iz alpskih krajeva Japana, odlično pliva.


Shikoku Inu (四国犬), još jedan planinski, lovački pas. Veoma nalik japanskom vuku. On je srednje veličine, kao i Kai Inu i Kishu Inu, sa kojima je veoma sličan.  Manje je tvrdoglav od ostalih japanskih rasa, u zatvorenom miran, a napolju aktivan i vredan. Pametan i dobar učenik. Ima najoštrija čula od svih japanskih rasa. Zanimljivo je da u njegovom društvu ne bi trebalo da se nađu male životinje, zbog nezadrživog lovačkog nagona na sitnu divljač.


Shiba Inu (柴犬) je najmanja japanska rasa pasa. Kao kompaktna Akita! I mene neodoljivo podseća na lisicu. Njega najčešće srećemo kao kućnog ljubimca, verovatno jer zauzima najmanje prostora. Ostao je najčistija rasa, a smatra se i najstarijom na ovom terenu. Ipak, svi današnji psi ove sorte, potiču od tri primerka, koliko ih je postojalo početkom 20.veka. Po karakteristikama, često ih pored sa mačkama. Tako su pedantni, vredni, sa mačijim čulima i mudrošću. Shiba je i sjajan, zabavan drugar. Zanimljivo je da spada u najčistije pse. Održava svoje krzno, a sređuje i druge pse u kući, ako je sa njima u dobrim odnosima. Shiba je posesivan, posebno prema svojim igračkama i hrani. Zbog snažnog nagona da love neophodno je da su stalno na povocu ili u ograđenom prostoru, da se ne bi doveli u nepriliku.

Tri su ključne karakteristike koje, po japanskim merilima, čine jednog pravog Shiba Inu
kan'i (敢為) kao najvažnija karakteristika, predstavlja snagu duha, koja se ogleda u hrabrosti, samouverenosti i dobroj izbalansiranosti
ryosei (良性) je dobra priroda koja se ogleda u jakim čulima čuvara, lojalnosti i poslušnosti
soboku (素樸) se odnosi na prirodnu lepotu duše, kroz nepromenjenost, spontanost i veselost






Tosa (土佐), na oko, ne liči na ostale japanske rase. Potiče sa najmanjeg ostrva Shikoku. Nastao je kao borbeni pas, pa je poznat i kao japanski mastif  ili japanski borbeni pas. Kada je Meiji reforma otvorila Japan ka zapadu, došlo je mnogo stranaca sa svojim velikim psima. Japanci, opsednuti veličinom i snagom, ukrštali su svoje rase sa...buldogom, mastifom, bul terijerima, bernardicima.. i dobili su japanskog sumo među psima. Hrabar, mudar, dobre naravi i odlično podnosi bol. Zanimljivo je da ima izražene još neke ''mačo'' osobine hrče, ispušta neartikulisane zvuke, prdi i balavi.
Borbe pasa u Japanu nisu nelegalna, okrutna takmičenja. Oni su ih prilagodili svom mentalitetu, strogim pravilima, uz svete obrede. Psi se ne bore krvavo i kratko, već dominiraju, slično sumo borbama, rvanju, držeći protivnika na podu. Ako to traje duže od 3 minuta, pas je pobedio. Izgubio je ako laje ili ispušta neke krike. Pas gubi i ako uzmiče ili se okreće od protivnika. Borbe ne traju duže od pola sata. I kod Tosa Inu rvanja vrednuje se duh borbe, protivnik i pravila. I ova rasa je bila pred istrebljenjem. Današnji psi potiču od 12 primeraka koji su sklonjeni i sačuvani kao vrhunski predstavnici rase. Veoma je teško van Japana pronaći dobre pse. Mirne i tihe, a snažne i hrabre, svesne svojih karakteristika i nepobedivosti, da reaguju samo u slučaju nužde. Često se i ne ističu dobre osobine, mimo onih borbenih, da se rasa ne bi smatrala lako zamenjivom. U nekim zemljama ovaj pas je čak i zabranjen.



Kada sam nailazila na prodavnice pasa, veoma retko sam u njima viđala japanske rase. One se nabavljaju u odgajivačnicama, posebno zbog potrebe da se štenci rano privikavaju na vlasnika, društveni život i dresuru. Japanske rase nisu za svakoga. Za štene neke manje popularne sorte, određene boje ili pola, čeka se i godinama. A cena je u skladu sa čekanjem...

Mali kućni psi koštaju od 2-3 hiljade eura. Važno je psa obležiti, proći sve vakcine. Briga o zdravlju ishrana, dresura, aktivnosti. Imati psa u Japanu ozbiljno košta. Iako sa jedne strane, posvećenost ljubimcima deluje bezgranična, mnogo je i onih kojih psa posmatraju kao sezonsku igračku. Kada prođe moda za određenu rasu, nabavlja se nov drugar, a stari odbacuje. Mnogo je i napuštenih pasa kada ostare i promene se. Mnogi moraju da se odreknu pasa kada menjaju stan, proširuju porodicu. Nikada nismo videli lutalice ili napuštene pse na ulici. Oni se predaju određenoj službi. Japansi nisu zainteresovani za usvajanje pasa, pa je veoma malo skloništa i organizacija koje se bave time. Jedino rešenje je eutanazija.
Oni koji se emotivno vežu, svoje ljubimce ispraćaju uz kompletne budističke ceremonije.



:: za tatu