Sunday 13 December 2015

dečak i devojčica


Na Hiroshimu je bačena atomska bomba zvana Mali dečak.
Danas se u Hiroshimi, na 600m ispod eksplozije bombe, nalazi spomenik devojčici, Sadako Sasaki. Bila je žrtva posledica, do tada, neviđene bombe.





Devojčica nije poživela dovoljno dugo da je izleči njeno uverenje da će, ako napravi hiljadu origami ždralova, pobediti leukemiju. Danas, ljudi svakodnevno donose vence od ždralova, negujući uverenje da više nikada neće biti žrtava atomske bombe. Za mir...


6. avgusta 1945. godine bio je lep dan, sunčan, plavog neba. Prošla je vazdušna opasnost, ljudi se vraćali uobičajenim aktivnostima. 
Deo svedočanstva dečaka, kome je u tom trenutku počinjao školski čas.

- Gledao sam kroz prozor i video dva američka bombardera B-29.
Kad je vratio pogled na knjige, bomba je eksplodirala.
- Usledili su jak bljesak i talas topline. Čitav svet je postao narandžast. Na trenutak sam se osećao kao da sam bačen u peć.
Kasnije je saznao da je temperatura na tlu dostigla najmanje 3.000 stepeni. 
- Pokrio sam uši i oči i bacio se pod sto. Bio je mrkli mrak, ništa se nije videlo. Soba je bila puna dece, ali niko nije vrištao. Vladala je smrtna tišina. 
Jedan od njegovih prijatelja imao je veliku posekotinu na glavi. Matsushima mu je pritisnuo ranu komadom odeće i pomogao da krenu ka bolnici. Prolazili su pored zgrada u plamenu, stalno nailazeći na ranjene i osakaćene ljude. 
- Neki su izgubili kosu, neki su bili bukvalno spaljeni od glave do pete, drugima je odeća izgorela i bili su gotovo potpuno goli. Pomislio je da Hiroshima umire. Video je mišiće kako se crvene ispod izgorele ljudske kože.
- Držali su ispružene ruke, možda zbog rana... Hodali su polako, stotine njih, u dugačkoj koloni, poput povorke duhova.
Ali, većina ljudi uopšte nije mogla da se kreće.
- Ljudi su puzali prema reci, vapeći za vodom kojom bi ohladili teške opekotine. Ali mnogi su umrli na samoj obali ili se utopili. Reka je bila puna tela.
 
Do kraja godine, procenjuje se da je 140000 ljudi stradalo u Hiroshimi, velikom ožiljku na zemlji.

U trenutku eksplozije, ljudi su bili izloženi veoma jakoj radijaciji. To nisu ni osetili. 
Zajedno sa njom stigao je toplotni udar u kojem je temperatura bila 3 do 4 hiljade stepeni. Sve živo je u trenutku bivalo spaljeno, sa stravičnim opekitanama i povredama. Koža i tkivo su se topili i cedili kao da su od voska. Izloženi su bili svi u krugu od 3 do 4 km. Oni koji su preživeli i uspeli da se pokrenu po pomoć, tumarali su ruku ispruženih ispred sebe, prdržavajući delove tela, oči, creva.
Spašeni su oni koji su u trenutku nastradali...
Građevine i strukture od metala, krivile su se i topile. Crepovi, asfalt, kamen se menjao i postajao staklast. Na mestima gde su zraci nečim bili bokirani ostale su jasne svetlije ili tamnije senke. Tako je na stepeništu banke, u trenutku eksplozije, sedeo čovek. Njegova senka ostala je ocrtana na kamenu...






Pritisak koji je stvorila eksplozija bio je dovoljno snažan da sruši gotovo svaku strukturu. Ljudi su ginuli od ovog udara nošeni i bacani, nekontrolisano. Usledio je i negativan pritisak, koji je ogromnom silinom pokrenuo vazduh u suprotnom smeru i dokrajčio sve preostalo. Oni koji su se zatekli u objektima, ginuli su od rušenja ili povređivani staklenim gelerima.

Bomba i sve što je ostalo

Pogled kroz prozor
Požar se razbuktavao u gradu. Prvi objekti su zapaljeni u centru eksplozije, ali su se ubrzo, od kućnih instalacije, razmilele i vatre po periferiji. Požare nije imao ko da gasi, a brzo su se širili četvrtima sa uobičajenim drvenim građevinama. Nesrećni ljudi, povređeni, spori, zarobljeni u ruševinama, živi su spaljeni.

Još jedno svedočenje čoveka, koji je došao da pomogne, sa periferije grada.

- Kakvo li je užasno mučeništvo moralo podneti ono dete koje smo našli između greda s nogama spaljenim do kolena! Iznad njega srušila se kuća, koja nije bila tako milosrdna da bi ga sačuvala neozleđenog, ali ni tako nemilosrdna da ga ubije.
Kako li mu je moralo biti strašno u duši dok je tako čekalo, bez nade, da će ga se iko setiti, a pre svega, sigurno da će ga vatra uskoro dohvatiti. 
Koliko li je moralo patiti, koliko plakati, u svojoj potpunoj bespomoćnosti! 
Kad smo našli dete, noge su mu već bile spaljene. Još je živelo, ali to više nije bio ljudski život, nego krpa koja još nije umrla da bi više patila. Na sličan način umirali su mnogi drugi u laganoj smrtnoj borbi i ne shvatam kako se nisu predali beskrajnom očaju...
Mrtvim gradskim ulicama stigli smo na obalu reke koja je tekla nedaleko od središta eksplozije. I opet grozota! 
U času tragedije i u toku sledećih sati mnogi ranjenici su potražili spas od ognja na obali reke. U glibu delte čekali su prvih sati svog nesrećnog stanja i za to vreme izgubili krv i životnu energiju. Kad je s početkom noći počela, polagano, da raste plima, podigla se voda u svim rukavcima delte. 
Užasno je bilo slušati zapomaganje svih onih koji su gledali kako im se polagano primiče smrt utapanjem. Sutradan ujutro bio je glib delte prekriven mrtvacima. -




A onda, nezamislive posledice atomske bombe dolazile su danima i godinama. Inicijalna radijacija je odmah odnela sve živote u krugu od 1km. Oni koji nisu bili u gradu, a došli su da pomognu ili da traže svoje rođake, primili su velike količine drugog talasa radijacije, onog preostalog. Na kraju, dvadesetak minuta nakon eksplozije, pala je crna kiša. Kapi su sa sobom nosile pepeo, prašinu i radioaktivne materije. Njoj su bili izloženi i oni daleko od centra grada... A nesrećni ljudi, ranjeni, gorući i žedni pili su ovu vodu, tražeći u njoj osveženje i spas.

Kada je Mali dečak došao u njen grad, devojčica Sadako Sasaki je imala dve godine. Preživela je, nastavila život u obnovljenom gradu. U školi je postizala odlične rezultate, napredna i vredna bila je i odličan sportista. U desetoj godini, razbolela se od leukemije, kao posledica izloženosti radijaciji.
Njeni drugari i deca celog Japana, udružila su se i izgradila spomenik, kojim podsećaju na stradanje i nadu, uz uklesane reči


-Ovo je naš vapaj! Ovo je naša molitva! Za izgradnju mira u ovom svetu.


Na mestu nekadašnjeg grada i danas je grad. Potpuno nov, jer od starog postoji samo kupola, kao opomena i sećanje na sve što se dogodilo. Četvrti koje su nekada bile srce Hiroshime, užurbane trgovačke ulice, kafane danas su prostrani Park mira, u kom se svake godine obeležva 6. avgust, čita Povelja mira i apeluje na ukidanje atomskog naoružanja.





Heiwa Kinen Koen (
平和記念公園) Park mira, nalazi se na delti reke, na mestu nekadašnjeg jezivog zgarišta. Tu smo posetili Memorijalni muzej mira, u kom je detaljno opisano stradanje, prikazani modeli, jezivi ostaci koje su donirali preživeli i rodbina. Dozvoljeno je fotografisnje, ali ja nisam imala snage da to beležim. Svakako se takve slike ne zaboravljaju. Na webu muzeja postoji prezentacija virtuelnog muzeja, koja omogućava i onima koji nisu u prilici da fizički dođu, da se upoznaju sa strahotama atomske bombe. Tu smo pronašli i mesto na kom se potpisuju peticije za ukidanje atomskog naoružanja.
Između kupole i muzeja, pod zemljom je simbolično izgrađen spomenik žrtvama, svim onima koji su umrli u trenutku eksplozije ili kasnije kao posledice radijacije. Imenovano je preko 220 hiljada žrtava. Tišinu grobnice remeti šuškavi zvuk najtužnije fontane koju sam videla. Bez vodoskoka i veselosti, nežnim šapatom, kao da pominje imena nastradalih.
Tu postoje i snimljena tužna svedočansva onih koji su preživeli, njihova iskustva, borba i opstanak.





Na svakom koraku sretali smo neki pomen žrtvama, podsećanje i simbole stradanja. Kosturnica na mestu gde su te brojne žrtve jednostavo prikupljene i kremirane, zvono mira, most koji je izdržao udare eksplozije, van svih očekivanja...




Hibakusha (被爆者) je reč kojom se označava osoba koja je preživela atomsku bombu i bila izložena udarima i radijaciji. Taj termin nosi sa sobom ogroman strah od pojave posledica, kako kod preživelog, tako i kod njihovih potomaka, ali i nadu i optimizam.
Kada je pala bomba na Hiroshimu, Tsutomu Yamaguchi je bio na 3km od eksplozije i pretrpeo ozbiljne opekotine. Nakon ukazane pomoći, 7. avgusta  je otišao svojoj kući u Nagasaki. Sutradan, tamo ga je sačekao udar druge atomske bombe. Preživeo je i nju, a u potrazi za svojim nestalim rođacima, primio ozbiljne doze zaostale radijacije. Umro je 2010. godine u 93. godini starosti. Pred kraj života je patio od akutne leukemije i borio se sa karcinomom želuca.


.
.
.


U muzej ulaze mama i dečak, on je u majci na kojoj je američka zastava. Mi se zgledamo... Prelazimo preko ulice, u potrazi za lokalnim specijalitetom. Ponovo američki simboli...

Dečak iz prvog citata izgovorio je da ne oseća gorčinu prema Amerikacima, uprkos svemu što je iskusio...
-Ljudi izgube glavu u ratovima u želji da ubiju neprijatelja. Da je Japan imao atomsku bombu, možda bi je upotrebio. Raspravljanje o prošlosti je glupost i ne vodi nikuda. Sada moramo sarađivati ​​kako bi ukinuli sve nuklearne bombe.