Monday 21 December 2015

još jedan kanal



Iako smo navikli na iznenađenja u ovom gradu, uglavnom prijatna, čini mi se da nema dana, da se ne pojavi povod da zastanemo, osmehnemo se, napravimo nekoliko sjajnih fotografija. Ta divna osobina Japanaca da se prema svemu odnose sa posebnom pažnjom, da od najobičnih stvari prave mala umetnička dela i tako uvesele svaki dan i svakodnevicu čine prijatnijom, definitno je nešto što vredi usvojiti. Rituali i sitnice, pažnje i briga, od pojedinaca, prenose se kroz sve nivoe društva i onda svako, u svojoj meri, doprinosi opštem dobru.



U gradu postoji mnogo reka, potoka, kanala koji su neophodni da u kišnoj sezoni prime ogromne količine padavina. Tako nas je Meguro Gawa, urbani kanal, osvojila svojim drvoredom i šarenim životom oko nje, i kako vreme prolazi sve sam uverenija da smo izabrali jedno od najlepših mesta za stanovanje u Tokyu. Takvih malenih oaza nema baš na svakom koraku, iako se grad trudi da živi u dodiru sa prirodom, da iskoristi svaki kutak za zelenilo, bašte, da stanovnicima ponudi predah, izlet i piknik u komšiluku.


Ove subote smo iskoristili divno jesenje vreme, da se iznenadimo još jednim potpuno nekonvencionalnim gradskim zelenilom. Todoroki Keikoku (等々力渓谷) je neobično osmišljeno šetalište oko, da li kanala ili reke, nevažno je. U prenaseljenom kraju Setagaya, tok je iskorišćen da se izvede gotovo šumska ruta, potpuno izolovana od svega urbanog. Iako nije posebno duga, sasvim je neverovatan osećaj izaći iz voza, zakoračiti ulicama oko stanice, užurbanim i prenatrpanim i onda, samo nekoliko koraka, niz stepenište tu je.. senovita staza, skrivena među drvećem, u žuboru vode, pticama, opalim lišćem. Verujem da je nezamenljiva u vrelim, vlažnim letima, kada drvoredi i voda osveže ovu putanju u odnosu na usijane gradske ulice.





Na početku, kanal je duboko potopljen u odnosu na okolni teren, u senci zelenih strana i drveća. Zatim je, negde na polovini, jedna obala iskorišćena za maštovitu japansku baštu. Ona je delom bašta, a delom zasad citrusa, sada s jeseni bogat rodom, veseo i šaren. Plodovi su se uklopili u žuto i rumeno lišće.








Na kraju ove maštovite staze, druga obala je udomila malu bogomolju. Miris štapića upotpunjuje ugođaj. Minijaturni kutak ukrašen je drvenim mostom, kamenim skulpturama i posebno mudro iskorišćenom vodom koja se cedi sa gornjih ulica i formira nežan vodopad. Kako je malo potrebno...





Naravno, tu je i nekoliko mesta na kojima se može sedeti, užinati. Nekoliko malenih čajdžinica ušuškanih u crveno lišće japanskog javora.
Ovaj kanal se uliva u jednu od velekih gradskih reka, Tama Gawa (多摩川). Nakon ove romantične putanje, dočekao nas je ravničarski pejzaž, širok tok i obale uređene sa sport i rekreaciju. A život na tokijskim rekama je jedna sasvim druga priča.