Thursday 28 January 2016

umesto plazme, kožica od praseta / najbolji post ikada / Milica do Tokija (Aerodrom do Žitoprodukta)



Pa, dobro. Ako uzmemo u obzir da smo se na prvom mestu družili, a onda malo i skitali van grada, uspeli smo da vidimo koješta u Tokyu.



U ovako velikom gradu, najviše vremena se potroši na prevoz, iako je sjajno organizovan i efikasan. Zato je mudro otkrivati ga po četvrtima. Kad se jednom zatekneš na nekom mestu, prouči ga. A skoro svaki deo grada ima šarenolikih sadržaja da popune bar jedan ceo dan.
Tako smo i počeli, od obližnje, gužvatične Shibuye, pa još malo na sever, preko pop kulture mladolikog Harajuku, do poslovnog Shinjuku. To su delovi grada u koje i mi, u svakodnevnom životu, najčešće navraćamo.



Dok ju je mučio džet leg, tih novogodišnjih dana, proskitali smo Shibuyom, tek da oseti šta znači gužva i praznično ludilo Japana. Ukrasna svetla, nasrtljivi TV ekrani, galama, performansi, ulični svirači, turisti...blještavo i grad.


Hachiko je dobio drugara, pospanog mačora



Tu je Milica započela i upoznavanje sa japanskom kuhinjom. Činilo mi se da je izakaya, koncept japanskog restorana koji služi male porcije raznih jela, salate, sushi, sashimi, meso, nudle.. sjajan način da se probaju neiztraženi ukusi. Restoran Watami, na petnaestak minuta od kuće, rado posećujemo, jer uvek nađemo nešto što nam baš u tom trenutku prija, a ambijent je intiman, taman, drveni enterijer japanskog puba.





Milica - Ovo je baš ukusno!
Ja - Koje? Peraja od raže?
Milica -Da! Imaju ukus kao kožica od praseta...
Tada je otkrila i topli sake, koji je postao veoma drago piće u hladnim danima.


Kao kontrast, obližnja, eleganta svetla luksuznog Omotesando kraja, pružila su sasvim drugačiji lik Tokya. Široki bulevar, okićeno drveće, visoka moda.


Sasvim se uklapa
Dok smo dogovarale njen dolazak, isticala je da bi volela da poseti zoo vrt, bašte, da je objekti i urbani momenti ne fasciniraju mnogo, ali bilje i drveće, to je već ljubav. Još ako je drvo ginko!




Nadala sam se da je aleja ginka sačuvala poneki list, ali El nino nije baš toliko moćan. Zakasnili smo za boje jeseni, ali istinska ljubav ne mari za takve sitnice.
U obližnjem Shinjuku Gyoen zima je, takođe, bila očigledna, mada to ne umanjuje lepotu maštovitog i urednog zelenila u gradu. Topla staklena bašta u ovom parku, uvek je jednako šarena i gostoprimljiva.









Sjajni su ti delovi grada koji na malom prostoru nude od svega i za svakoga. Nezaobilazno shinto svetilište Meiji Jingu, smešteno je u prostranom zelenilu, neverovatnom šumskom ambijentu, posebno neuobičajenom za sam centar grada. Uz njega je priljubljen najveći otvoreni park Yoyogi, mesto sporta, odmora, prirode, dugih šetnji, koncerata i performansa na otvorenom. A odmah preko ulice Harajuku, najrazdraganije lice Tokya. Tu gde je puno sadržaja, posetioci su brojni, a onda uz njih i mnogo mesta za svakojake obroke, kupovinu i zabavu.




Kuća čaja u carskoj bašti svetilišta



Yoyogi
A onda je došla i Nova godina, nov početak u znaku majmuna. Konačno! Da odahnemo.

U sklopu priprema, običaj je pročistiti telo hladnim soba nudlama.
Milica - Nisu loše, samo šteta što nisu tople. 
Onda smo joj otkrili i tople soba nudle, čini mi se jedno od najznačajnijih iskustava za nju.



Šta se radi u Tokyu te noći? Mrzne, naravno, na ulicama, u gužvi i iščekivanju prve molitve. Prošle godine mi smo bili baš u Meiji Jingu, a ove smo promenili lokaciju, na drugi, podjednako važan, religijski objekat, budistički hram Sensoji. Malo smo okasnili da na vreme stanemo u red, kod kuće nas je zadržala topla večera, kuvano vino, domaća atmosfera, ali dobro smo stigli pre ponoći.







Čini mi se da nikada nismo bili umorniji, nego te noći. Bacili smo svoje novčiće, poželeli lepe trenutke i zaspali, još u prevozu.
Prvog dana nove godine, odmarali smo uz piknik na moru. Kada sam, pre nekog vremena, otkrila Kasai Rinkai park, inspirisao me na sređivanje utisaka, preispitivanja, meditaticiju. Radovala sam se da ovaj kutak podelim sa Milicom. Tu je ona uklopila i yogu, a uz sve namestio se i pogled na Fuji san i rumeno sunce u zalasku.









Nastavili smo uživanje prazničnih dana sadržajima u kojima Milica najviše uživa. Ueno park je još jedno od onih mesta koje ima zabave za sve i u svako doba godine. Mi smo izabrali Ueno zoo, ali tu su i odlični muzeji, religijski objekti, pa i sam park je posebna atrakcija, posebno u vrme sakure.



Zaokružili smo dan i sova kafeom, a narednih je bilo dovoljno vremena da obiđemo i botaničku baštu, japanske vrtove i vodimo duge, duge razgovore.







U svakoj prilici, onako sa nogu, jela se, naravno, topla soba.


A ti dani, oko pravoslavnog Božića, bili su posebno simbolični i značajni. Svako iz svojih razloga prepuštao se mislima, razgovorima i ćutnjama. Zajednički smo otkrili i nešto novo, pravoslavnu crkvu Nikolai-do.



Pratili smo Milicu i prisustvovali okupljanju za Badnje veče i Božić. Iskustvo za pamćenje. Posebno je bilo zanimljivo posmatrati Japance u pravoslavlju, neke njihove lokalizme, navike. Mnogo žena, za ovako svečane trenutke, bira svečanu garderobu. Japankama je to kimono. Dok se naši vernici i, dominantno prisutni, Rusi intenzivno krste tokom službe, lokalci se više poklanjaju. Na Badnje veče u crkvi je bila veoma intimna atmosfera, bez gužve, uz diskretno svetlo sveća. Na Božić, malo više vernika, ali ipak sasvim dovoljno prostora za sve, uz jedan raskošniji i svečaniji ambijent.



Imali smo i improvizovanu večeru za Badnje veče, pa Božićni ručak i česnicu.

Ja - Milica je pronašla akademski uspeh i zdravlje, Laki novac i inostranstvo, a ja decu i poslovni uspeh.
Mama - Da vi to niste malo nameštali?!


U vreme posta, jedina retka poslatica kojoj smo se bezrezervno prepuštali bila je ''jagodica''. Jednostavan japanski kolač u kom se sveža jagoda utopi u pastu od slatkog pasulja, a zatim sve zajedno obmota tankim slojem mochi pirinča.



Ne mogu da se setim u kom trenutku smo otkrili mrsne ''jagodice'', ali znam da, posle toga, nije bilo dana da smo ih zanemarili. A na našu sreću, dostupne na svakom ćošku!



Slično se zbilo i sa Uniqlom...Kada smo prošetali do Ginze (jer kako biti u Tokyu, a ne videti Ginzu) i Milica zabeležila taj dvanaestospratni izazov, nije se predavala lako. A i kako bi, kada je ove godine aktuelna posebna Star Wars kolekcija. I sve je tako lepo osmišljeno, kvalitetno i jeftino...

Pa, kako drugačije...

Novi Star Wars je bio izazovan za sve nas, posebno u bioskopu u koji, do sada, nismo išli. Pronašli smo nesinhronizovanu verziju, a ništa manje nego MX4D. Osim očekivanog 3D prikaza, sedišta se pomeraju, tresu, postoje posebni golicajući, svetlosni i mirisni efekti. Pa ko preživi!


Ja nemam nikakve veze sa ovim ljudima...




Napustili smo Tokyo....
Nakon petodnevnog skitanja Kansai regionom, dani su nekako skliznuli.

Čim smo dogovorili datume dolaska sa Milicom, kupili smo karte za Ghibli muzej. To je bilo iznenađenje, znajući da ona silno voli Mononokehime, a mi smo nepopravljivi zaljubljenici u crtaće ovog studija. Muzej smo posetili dva dana pred njen odlazak.


Ghibli muzej nikako ne treba propustiti u Tokyu, čak i za one koji ne gledaju mnogo crtaće. Toliko talenta, toplih, životnih ambijanata, nežnih emocija i nostalgičnih scena utkano je i u najmanji, maštoviti detalj svakog kutka. Čak i onaj ko nije gledao filmove ovog studija, posle muzeja neće odoleti.



Milica - Sutra putujem, moram da se spakujem.
Ja - Kako da ideš, nisi videla Imperijalnu palatu!
Milica - Ajmo brzo u palatu, pa časkom do Uniqla, pa da se pakujem!






Eto, tako se završavaju posete Tokyu...

Milici
Na ovaj neinventivni filter na fotografijama i inspiraciju posta, silno je uticala jedna senzualna pesmica. Ponovila sam je bar onoliko puta koliko si ti ušla u Uniqlo. 



Možda i tebe zagreje...kad se otarasiš onog kamenja.
Bilo nam je divno, draga.