Monday 1 February 2016

istorija grada kroz muzeje


Našim preseljenjem u Tokyo shvatila sam koliko malo znamo o njegovoj istoriji, navikama, nastanku naselja, svakodnevnim aktivnostima. Iako sam oduvek bila zainteresovana za japanske veštine, kulturu, filmove, sve je to samo površno i mestimično. Tako je i prvi doživljaj grada bio potpuno drugačiji od nekog zamišljanja. Umesto visokih solitera, dominiraju nepregledne stambene četvrti, niske zgrade i malene kuće, mnoštvo reka, kanala, mostova. Svaki kraj ima svoje tradicionalne radnje, aktivnosti iz kojih se razvijao komšiluk, koji je na kraju prerastao u opštinu ogromne metropole. Da, Tokyo je površinom sličan površini Crne Gore.




Iz Kyota prestonica je preseljena u tadašnji Edo, malo ribarsko mesto u zalivu. Tokugawa šogun se utvrdio u zamku početkom 17. veka. Od tada, grad se neprestano širio, a posebno se izmenio prvom modernizacijom, otvaranjem ka zapadu, Meiji reformom, sredinom 19. veka. Preimenovan je u Tokyo, a Edo zamak je postao Carska palata.
Dve katastrofe u 20.veku ostavile su malo tragova nekadašnjeg naselja. 1923. godine veliki regionalni Kanto zemljotres preživelo je samo nekoliko zidanih objekata. Ono što nije porušeno, izgorelo je u strahovitom požaru. Glavni materijal u građevinarstvu bilo je drvo i bambus. Zatim je došao rat, a razorno bombardovanje 1945. sasvim je opustošilo prestonicu.
Obnova i neverovatan uspon Japana posle rata, a naročito Olimpijske igre u Tokyu 1964. godine, izgradile su i modernizovale grad, a sve što je dolazilo sa zapada bilo je dobrodošlo.

Zato je poseta istorijskom muzeju garada Edo Tokyo Hakubutsukan (江戸東京博物館) dragocena. U Edo Tokyo muzeju prikazan je nastanak i razvoj prestonice.


Centralni deo postavke je model, u pravoj veličini, čuvenog Nihonbashi (日本橋) mosta. Oko njega se razvila glavna trgovačka četvrt Eda, danas dominantan finansijski distrikt Tokya.
Muzej je podeljen na zonu Eda i zonu Tokya. Sa mosta se pruža panoramski pogled na donji nivo i dve scenografije u stvarnoj veličini. Edo je obeležen kabuki pozorištem Nakamura-za, a preko puta, Tokyo predstavlja zgrada novinske agdencije Choya Shinbun-sha.



Kada se pređe most, posetioce dočekuju divne, živopisne makete različitih četvrti nekadašnjeg Eda. Na prvom mestu, užurbani motivi oko Nihonbashi mosta, na kom su prikazani ljudi u svakodnevnim aktivnostima i iz najrazlačitijih slojeva. Deca u igri, psi, prodavci sa korpama povrća, zabavljači, cenjeni samuraji... Svaki lik je tako brižljivo dočaran, uz kompletan doživljaj garderobe, pokreta i atmosfere. Organizacija stambenih četvrti je posebno zanimljiva. U njima se sagledava i razvoj kolektivnog duha Japanaca. Porodica je stanovala u malenim, jednosobnim kućama, koje su obuhvatale sve, od ulaznohg dela, mini kuhinje i prostorije sa tatami prostirkom, koja je menjala namenu zavisno od doba dana. Nekoliko kuća je okrenuto ka zajedničom dvorištu, zajedničkom bunaru i ostalim sadržajima koje tesno povezuju stanare. Tu nije imalo prostora za svojeglavost, samo za komšijsku solidarnost i ljubaznost.







Mnogobrojni autentični objekti preneti su u muzej da dočaraju život u malim, drvenim japanskim kućicama, skromne ambijente, minimalno opremljene. Dom, radionica, škola, po potrebi, na 10 kvadrata. Vredno divljenja...


Ono što je u Tokyu ostalo od nekadašnjeg Edo zamka, jeste kameni temelj utvrđenja. Prostrani dom shoguna danas je samo negovana Istočna bašta carske palate. Zato je zanimljivo pogledati muzejski prikaz organizacije tog ambijenta, prostorija u kojima je Tokugawa primao samuraje, upravljao vlastelom.


Svakodnevni život u gradu samo je prividno delovao šturo i skromno. Kao i danas, Japanci su veoma malo vremena provodili u kući, svakodnevica je bila ispunjena poslom, druženjima, obrocima koji su uglavnom van kuće kao deo svakodnevnog društvenog života. Umetnost, književnost, zanati bilu su veoma zastupljeni u Edu, pismenost na posebno visokom nivou, negovala se neverovatnim brojem knjiga i biblioteka. Svi su čitali... Iako je Tokugawa klan zatvorio Japan za ostatak sveta, unutra ničega nije nedostajalo. Čak su se, upravo zbog te izolacije, dugo održale i na osoben način razvijale neke autentične japanske veštine, navike, umetnički pravci i zanati. U delu koji se bavi kulturnim životom razvoja grada, muzej prikazuje živopisnu scenu kabuki pozorišta, u stvarnoj veličini.



Davno, prošlo vreme, poznato samo iz filmova. Od ribarskog Eda do modernog Tokya.

Savremni Japan se razvijao, pre svega, otvaranjem prema Americi. Kraj Tokugava shogunata i Meiji reforma su sinonim za početak potpunog osvežavanja i dramatično drugačijeg poglavlja za zemlju, uopšte. To je donelo novine u svakoj sferi života, pokrenulo razvoj i promene. U muzeju su prikazane postupne transformacije u svakodnevnom životu, od neobičnih odevnih kombinacija koje spajaju istok i zapad, preko stanovanja koje je uključivalo tradacionalne tatami sobe i nameštaj zapadnjačkog stila, do izmenjenih ulica u skladu sa slikom Amerike sa početka 20. veka, dok u pozadini običan svet i dalje deli mala skromna dvorišta.







U muzeju su pomenute i dve velike katastrofe koje su preokrenule razvoj grada. Koliko god bila tragična dešavanja koja su pratila Kanto zemljotres i bombardovanje 45. godine, iz njih je mnogo naučeno o organizaciji naselja. Obnove su donosile ogromne pomake i kvalitativne promene u svakodnevnom životu, saobraćaju, uređenju.

Malo toga je preživelo zemljotres 1923.

I joše jednom sasvim iz početka nakon bombardovanja 1945.




Interaktivan način da se detaljnije upozna život običnog čoveka u gradu, otkrila sam u drugom, malenom muzeju, u regiji Ueno parka.
Nekada je postojala jasna granica između delova grada u kojima borave visoke klase samuraja i feudalaca i siromašnih sokaka ispunjenih malim, drvenima kućicama i radnjama. Danas u celom gradu postoji samo nekoliko uličica u kojima se može osetiti taj duh. Shitamachi (下町), donji grad, označava skromne četvrti trgovaca i zanatlija.
Veliki gradski park Ueno (上野) nekada je bio izdignuti zeleni komšiluk bogatog sloja, a u okolnim donjim sokacima formirana je shitamachi regija. Kada je zapad počeo da se useljava u Tokyo, naročito pred olimpijske igre 64. godine, ogromne promene su zadesile ovaj kraj. Porušeni su čitavi kvartovi, osavremenjeno lice grada, zapadne navike i infrastruktura sasvim su odnele nostalgične, intimne staze, drvene kućice i obeležja zajedništva. Tada je od donacija građana sakupljena zbirka i organizovan Shitamachi muzej, koji kroz primere pokazuje kako je sve izgledalo nekad...





Mali toalet 


Zajednica i skromni uslovi, to je utisak o ovom neobičnom životu. Drvene kuće su imale ulazni deo sa pripremom hrane i nekom radnjom ili radionicom, i obično još jednu sobu koja je namenu menjala tokom dana. Svaka četvrt je imala svoj bunar, mesto okupljanja žena. Postojalo je i ložište za zajedničku pripremu pirinča.  Zanimljivi su mi prvi kontejneri. U njih se bacalo organsko đubre, koje je odnosio lokalni farmer i upotrebljavao za svoje njive!

Dom i radionica




Posleratni, malo moderniji dom




Divno iskustvo je izuti se i ući u svaku od ovih kućica, doživeti skromne, ali funkcionalne domove, neopterećene suvišnim i mnogobrojnim nameštajem, opremom.
Za potpunu sliku o istoriji grada dragocena je i poseta ogranku Edo Tokyo muzeja na otvorenom. Tu su skupljene zbirke autonetičnih objekata, seoskih imanja, modernih gradskih kuća, ali i brojnih komercijalnih objekata, zanatskih radnji i velikog javnog kupatila.